Te jeseni, krajem šezdesetih godina, Zoro se do ušiju zaljubio u vršnjakinju LJiljanu. Tek što je prispio u Beograd, sa ambicijom da polaže prijemni ispit na Medicinskom fakultetu, susreo ju je u Domu omladine na plesnoj večeri. Iako se na prvi pogled vidjelo da se radi o djevojci rođenoj u centru grada, a ne koleginici iz Studenjaka, Zoro se odvažio da je zamoli za ples. Pristala je, iako je prije toga „otkačila“ nekoliko nasrtljivih momaka iz „kruga dvojke“.
– Šta studiraš! – važno ju je upitao momak iz Hercegovine
– Polažem uskoro prijemni ispit na Akademiji za pozorište i film – odgovorila je crnokosa ljepotica sa očaravajućim osmijehom i prodornim pogledom, te dodala – A, ti!?
– Ja… ovaj… i ja polažem prijemni… – ušeprtljao se Zoro.
– Lepo… na koji fakultet želiš da se upišeš? – bila je uporna.
– Ovaj… pa na Akademiju, isto kao i ti – čuo je svoj glas kao da dolazi od zvučnika, iz kojih je treštala muzika popularnih „Silueta“.
Uskoro su oboje pristupili polaganju prijemnog ispita, ali LJiljana, nažalost, nije položila. A, Zoro – jeste! I ne samo da je položio već je i pohvaljen od strane jednog člana ozloglašene komisije! No, to je već neka druga priča…
Zorova žustra ambicija da postane doktor potpuno se istopila u njegovom, po prvi put istinski probuđenom, ljubavnom zanosu. Gorio je poput žeravice i svaki trenutak bez djevojčinog prisustva je smatrao izgubljenim i protraćenim. Uživao je sa njom u beskrajnim šetnjama pokraj dvaju rijeka, uz držanje za ruke i česte poljupce. Imponovalo mu je što ga LJiljana ohrabruje da joj priča o svom siromašnom seoskom odrastanju, zbog koga ga još više voljela i cijenila.
Bila je jedinica dobro stojećih roditelja, sa kojima je živjela u velikom stanu, u samom centru grada. Zoro ju je uveče redovno pratio do njene zgrade, a rastanak uz čavrljanje i ljubljenje u haustoru, znao je potrajati i po sat vremena. Poslije toga je omamljeni mladić žurio prema Željezničkoj stanici, na kasni autobus broj 601, koji je vozio prema Studenjaku…
Tako je bilo i te kasne oktobarske večeri. Dok su prilazili LJiljaninom stanu, Zoro je na raskrsnicama vidio dosta milicionara, ali na njih nije obraćao pažnju, jer se to često dešavalo zbog obezbjeđenja domaćih ili stranih političara. Međutim, kada je poslije konačnog odvajanja od djevojke, požurio niz Nemanjinu ulicu, prišla su mu dvojica starijih „drotova“ i upitali ga kako se zove i čime se bavi. Zoro je odgovorio, a oni su mu zatražili dokumenta na uvid. Ni ličnu kartu, ni studentski indeks, Zoro nikada nije rutinski nosio sa sobom, iz jednostavnog razloga da ih ne izgubi, pa je to pokušao da objasni službenicima u sivo-plavoj uniformi. Onaj manji i dežmekastiji, poslije značajnog pogleda u svog kolegu, koji mu je samo klimnuo glavom, važnim tonom je izdeklamovao.
– Svaki građanin našeg socijalističkog društva dužan je da sa sobom ima identifikacioni dokument. Eto, ti ga nemaš! Ne znamo ni ko si, ni šta si, ni kojim povodom si u glavnom gradu! Tvoje razloge ćeš objasniti ujutru sudiji za prekršaje, a do tada ćemo te smjestiti na jedno lijepo mjesto. I ne boj se, nećeš biti usamljen! Ulazi u auto!
Pozadi, u „stojadinu“, već je sjedio jedan usukani mladić kicoškog izgleda, kome je ispod lijevog oka bila vidljiva velika „šljiva“. Dovezli su ih obojicu u Stanicu milicije na Paliluli i poslije uzimanja podataka u prijemnoj kancelariji, odveli niz hodnik, skroz pozadi, i spustili strmim stepenicama u zatvorsko podzemlje.
„Katakomba“ – pomislio je Zoro, sjetivši se lekcije iz istorije o drevnim podzemnim tunelima i prostorijama.
***
Ćelija je bila površine od oko pedesetak kvadrata, sa tri prozorčića smještena visoko, ispod samog plafona. Gusta rešetka na njima se nalazila taman u nivou trotoara sa vanjske strane zgrade. Čim je stupio unutra, Zoro je doživio udar na sva svoja čula. Prostorija je bila osvjetljena samo jednom žmiravom sijalicom, priključenom za običnu izuvijanu žicu. Trebalo mu je nekoliko trenutaka adaptacije, da bi mogao jasnije spoznavati detalje. Vazduh koji ga je zapahnuo, bio je neprijatno topao, memljiv i zagušljiv, tako da je nešto teže disao, ali to nije bilo sve – tamnica je veoma zaudarala na mješavinu prašine, znoja, jeftinog parfema i zadaha na alkohol i bijeli luk. Nije pošteno ni ušao, a ključ u vratima, iza njega i kolege sa šljivom ispod oka, je škljocnuo dva puta.
Zoro je neko vrijeme stajao uz vrata i zainteresovano osmatrao unutrašnjost katakombe. Pod je bio od grubog betona, a uz zidove su se nalazile obične drvene klupe, bez naslona.
„Optuženičke klupe!“ – nehotice je pomislio student pritvorenik.
Sredinom prostorije, dominirao je drveni sto sa dvije jednostavne stolice – i to je bilo sve.
Potom je Zoro počeo da pažljivije posmatra ljude sa kojima će te noći, silom prilika, morati da dijeli smještaj. Prvo je uočio beskućnike, koje je često sretao oko željezničke stanice ili u okolini mostova, kako spavaju na podu u pohabanoj i prljavoj zimskoj garderobi, jedinoj koju su imali. Radilo se o sredovječnim ili starijim muškarcima sa neurednim prosijedim bradama. Lica su im bila izbrazdana i tamna, kao kod Arapa, a ruke prljave sa crnilom ispod nokata. Neki su glasno hrkali. Žene su bile slojevito obučene u različite šarene haljine i suknje, sa obaveznim maramama na glavi. Ličile su na krpene dotrajale lutke sa smetljišta.
Ostali ljudi su sjedili na klupama, sami ili u parovima. Pažnju pridošlice su svojom pojavom odmah privukle dvije ženske osobe, koje su zauzele pomenute stolice. Bilo je očito da su baš one odavale onaj teški miris parfema. Po njihovoj garderobi i stavu, Zoru je odmah bilo jasno o kome se radi. Ona starija, već dobro gojazna, sjedila je i pušila, ne pokušavajući da, u prekratkoj crvenoj suknji, sakrije debele, prekrštene butine. Kosa joj je bila ziftcrna, dugačka do u sred ramena, bez ikakve frizure. Usne drečavo našminkane, izraz lica premoren i odsutan. Vidjelo se da pripada najnižoj klasi prostitutki na zalasku, koje „operišu“ sa beskućnicima, sezonskim radnicima ili vojnicima. U Picinom parku kod autobuske stanice i okolnim dvorištima i kamionskim parkinzima. Druga ženska osoba je bila sušta suprotnost – mlada plavuša, vitka i visoka. Bila je obučena u farmerke od teksasa, koje su isticale njene dugačke noge, a tijesna košulja od istog materijala jasno je ocrtavala skladno građene grudi. Upadljiva šminka nije mogla sakriti njen dječiji izraz lica, koje bi se u pojedinim trenucima neočekivano zgrčilo u grubu i odbojnu grimasu. Iz glasnog razgovora sa starijom koleginicom, moglo se zaključiti da je, uz pomoć konobara iz zavičaja, uspješno „radila“ u sobici iznad poznatog restorana. U katakombu je dospjela oko ponoći, malo prije Zora, pošto ju je supruga od jednog visokog oficira, njenog klijenta, prijavila miliciji,.
U uglu ispod prozora, Zoro je spazio priliku koja mu je bila poznata. Radilo se o čovjeku sa gustom smeđom nenjegovanom bradom, starijem od njega desetak godina. Bio je obučen u odijelo sa kravatom, ali se i u tamničnom polumraku jasno vidjelo da se radi o dronjcima. Zoro se prisjetio da ga je nekoliko puta vidio u krugu Studenjaka. Tu je stanovao do okončanja studija novinarstva, čak počeo da piše za jedan časopis, ali je vrlo brzo skliznuo kritičkim člankom o smjeni Rankovića. Poslije dvije godine, provedene u Požarevcu, vratio se u Studenjak, gdje je ilegalisao kod jednog zemljaka, Crnogorca, koji ga se nije odrekao. To veče su ga priveli, jer je ispred zgrade SANU, u alkoholičarskom zanosu, na sav glas recitovao pjesmu „Jablanovi“ od zabranjenog i satanizovanog pjesnika Jovana Dučića.
U drugom uglu su jedan do drugoga sjedili crni suvonjavi mladići. Čitava njihova pojava bila je neprijatna, od opasnog izgleda uličnih siledžija, do bahaćenja i ružnog cerekanja. Šibicari. Uhvatili su ih milicionari u civilu u Tašmajdanskom parku i priveli sa većom količinom novca koji su lakovjernim dođošima iz unutrašnjosti upravo bili uzeli.
Potpuno sâm, na sredini jedne klupe, sjedio je lijep sredovječan čovjek u urednoj srbijanskoj narodnoj nošnji. Od opanaka sa kljunom, na nogama, do poznate kape šajkače, na glavi. Za izvezenim raskošnim pojasom, bila mu je zataknuta crna frula. Priveli su ga, jer je prijavljen, da u Kalemegdanskom parku izvodi melodiju pjesme: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala…“. A on to, normalno, nije svirao…
Sjedila su tu i dva Cigana sa instrumentima, jedan stariji sa violinom i mlađi sa bubnjem. Nisu bili iz istog orkestra, naprotiv, pripadali su muzikantima koji su se ispred matičnog ureda pobili zbog novca, dijeljenog od strane svatova. Po jednog iz svake grupe, milicionari su ubacili u „stojadina“. Sve sa instrumentima!
I na kraju, ispostavilo se da je Zorov saputnik, sa šljivom ispod oka, opasni džeparoš. NJega je u gradskom autobusu uhvatio jedan penzionisani major, bezbednjak, dok je iz tašne starije gospođe, vadio novčanik. Neprimjetno i za nju i za saputnike. Ali ne i za bezbednjaka, koji ga je lično predao milicionarima na stanici kod Glavne pošte. Sve sa šljivom.
***
Daleko od toga da se Zoro uplašio boravka u smrdljivoj i prljavoj katakombi, još i u društvu tipova sa velegradske margine, ali mu svakako nije bilo ni svejedno. Iako je razlikovao prekršaje od krivičnih djela, znao je da sa milicijom i sudijama čovjek nikada ne može biti načisto. A nije mu ovo njegova Hercegovina, gdje svako svakoga poznaje!
„Eto, ostaje mi još samo da odslužim vojni rok“ – nasmijao se u sebi, sjetivši se izreke starijih ljudi iz svog sela: „Samo onaj ko je odslužio vojsku i odležao bar jedan dan u tamnici, može se smatrati pravim muškarcem!“
Dok je razmišljao šta mu je činiti do jutra, počeo je da nervozno šeta od zida do zida ćelije, a to nije prošlo nezapaženo:
– Slušaj ti, provincijalac! Uznemiravaš, bre, svojim špartanjem mirne Beograđane! Nije ti ovo vukojebina, iz koje si prispio na asfalt! – pokušao je da ga isprovocira jedan od one dvojice šibicara, prepriječivši mu put.
Zoro je naglo odskočio u stranu i zauzeo početni džudo stav za borbu. Šibicar je zastao, nekoliko sekundi je promatrao protivnika, a onda, shvativši da bi i on i drugar mogli lupiti leđima o beton, snishodljivo promijenio retoriku:
– Ih, čoveče, ti baš ne znaš za šalu!
Svakako da ni Zoru, u postojećoj situaciji, nije bilo do gužve, tako da je sjeo na klupu do onog Srbijanca. Trebalo je na njoj izdržati do jutra, kada će ih vjerovatno saslušati i osuditi.
„Ko će provesti tolike sate u ovim neprijatnim uslovima“ – mislio je razočarano. – „Treba nešto činiti i skratiti to vrijeme. Spavanje na uskoj klupi ili betonskom podu definitivno ne dolazi u obzir“.
Nažalost, nije imao izbora, morao se pomiriti sa sudbinom. Naslonio je glavu na zid i sklopio oči. Baš u tom trenutku, zbog nepažnje, Srbijancu je frula iza pasa ispala na pod. Odnekuda iz kosmosa, Zoru je sinula ideja:
„Orkestar! Treba da napravimo orkestar!“
Sa nadošlom energijom, stao je na sredinu ćelije, živo lupio nekoliko puta dlanom o dlan i rekao:
– LJudi, ko će izdržat do ujutru u ovom grotlu!? Imamo među nama nekoliko muzičara, hajde da napravimo orkestar i da se zabavimo!
Nastao je tajac, prisutni ljudi su ga gledali razrogačenim očima. Srbijanac je oduševljeno zauzeo stav „mirno“ sa frulom u rukama, dok su se violinista i bubnjar, nažalost, samo oštro prostrelili pogledima.
– Čujte, vas dvojica maestra, što je bilo, bilo je! Ne možemo bez vas, vi ste glavni – ohrabrio je Zoro Cigane, nakon čega su se oni pomirljivo pogledali ispod oka. –Najvažniji nam je problem, pjevaljka – nastavio je student, pogledavši u plavu djevojku, na što se ona isprsila i značajnim pokretom glave zabacila kosu.
Zoro joj je prišao i teatralnim pokretom je izveo ispred muzičara. Ona se nešto sa njima kratko domunđavala, da bi violinista neočekivano proizveo prve zvukove. Mladi bubnjar je prihvatio melodiju odgovarajućim ritmom, a frula je svojim čarobnim tonovima uokvirila čitavu kompoziciju. Pjevaljka je odjednom postala druga osoba, njeno lice se ozarilo, lijepi niz zuba je postao vidljiv, počela je da pocupkuje, čekajući trenutak da uđe u igru. A to se uskoro i desilo, kada joj se violinista blago naklonio i klimnuo glavom. I otisnula se! Podzemlje je ispunio raskošan i ugodan glas, pun sevdaha:
Moj dilbere, kud se šećeš,
aj, što i mene ne povedeš…
Sa prvim zvucima instrumenata, prisutnima je zastao dah i oni su se, ne vjerujući šta se to odjednom dešava u zagušljivoj, prljavoj i smrdljivoj katakombi, obraćali jedni drugima dugim, upitnim pogledima. Čak su i beskućnici sa poda počeli da se bude i da, potpuno zatečeni i dezorijentisani, beče zakrvavljenim i krmeljavim očima prema muzičarima. Već kod drugog refrena, svi su sjedili na klupama i mičući usnama, kao omađijani, pratili nastup orkestra.
Druga pjesma bila je vrcava i dvosmislena – „Davorike dajke“, a pjevaljka se tu već bila vidno oslobodila i uhvatila ritam sa maestrima, koji su se zadovoljno smiješili i klimanjem glave je ohrabrivali. U jednom momentu, ona je značajno pogledala u Zora, pa u sto ispred nje. Student je odmah razumio poruku, prišao je i džentlmenski joj pomogao da se popenje, prvo na stolicu, a potom da zakorači i na astal. Publika je to propratila pojačanim aplauzom i uopšte nije obratila pažnju na milicionara koji je izbuljenih očiju, kroz prozorčić na vratima, posmatrao čudo neviđeno. Pjevaljka je čak počela da erotski uvija svoje vitko tijelo, da bi u jednom momentu skinula košulju i ostala samo u crnom grudnjaku, koji je više nudio nego sakrivao. Publika je pala u trans.
Kada je i druga pjesma uz gromoglasan aplauz, zvižduke muškaraca i podvriskivanje žena završena, kratak predah je odjednom prekinuo moćan i prijatan muški bariton koji je dolazio iz ugla, od bradatog pijanca u odrpanom odijelu:
Zašto noćas tako šume jablanovi,
tako strasno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mjesec sporo zalazi za hume,
daleke i crne, ko slutnje i snovi.
Nastao je kratak tajac, tišina, koja je značila da su i nepismeni, a bilo ih je u tome trenutku u podzemlju, osjetili ledenu zapitanost velikog pjesnika, nad smrću i životom.
Poslije treće pjesme, neočekivano, u prvi plan je iskoračio do tada potpuno nezapaženi džeparoš sa šljivom ispod lijevog oka i popeo se na sto. Poslije kraćeg obraćanja u kome je objasnio suštinu svoga nastupa, počeo je da teatralno proziva ljude iz publike, koji su mu prilazili, a on je mađioničarskim pokretima iz svojih džepova vadio njihove lične predmete i uz klovnovske grimase im ih vraćao. Bilo je tu ključeva, češljeva, ogledalaca, karmina…
Nastavilo se sa pjesmom, da bi na kraju i dvojica šibicara na spektakularan način izveli svoj uigrani performans. Baš niko od prisutnih nije uspio da pogodi ispod koje šibice se nalazila kuglica od staniola i mada su uporno zahtijevali da im se otkrije tajna trika, šibicari to nisu učinili. Istina, kad je prolazio pokraj oduševljenog Zora, jedan od njih se značajno počešao po licu, malim prstom sa neupadljivim, ali velikim noktom.
Poslije još jedne od pjesama koje su uslijedile, pjevaljka je užarenim očima pogledala u Zora i smirivši prisutne, zahvalila mu se na organizaciji večeri te ga zamolila da i on učestvuje. Publika ju je podržala aplauzom i režiseru i scenaristi jedinstvene žurke nije ostalo ništa drugo, već da izađe pred publiku i svojim dubokim baršunastim glasom počne da recituje pjesmu koju je napisao u autobusu, odlazeći iz zavičaja:
Majka Hercegovka
Tamo gdje kamen pjeva,
a zemlja umire,
majka rodila
na kamenom pragu doma svog.
Snagom vučice zadojila,
dušom plemkinje odgojila,
životu naučila, na put ispratila.
A ona sama ostajala
u bolu duše svoje,
u beskraju kamenog sivila.
Još se nije bio ni smirio aplauz poslije Zorovog nastupa, a Srbijanac u narodnoj nošnji je iskoračio naprijed i uvijajući ramenima krenuo sa prvim taktovima – „Moravca“! Spremno su ga podržali violinista i bubnjar, a uskoro i kompletno ljudstvo podzemlja, pa su svi zajedno opleli lelujavo kolo, koje je krivudalo kroz ćeliju. Nastavilo se sa Užičkim kolcetom, i Crnogorskim orom, sve sa poznatim podvriskivanjem: Oj-ha!“. Igra je baš potrajala, a onda su polako počeli da je napuštaju najstariji i najumorniji igrači. Kako su izlazili iz kola, tako su lijegali po klupama i zaspivali trenutnim, čvrstim snom. Kada je oko 4 sata poslije ponoći, milicionar provirio kroz prozorčić na vratima, vidio je uspavanu masu ljudi, poleglu po klupama i podu.
***
Ujutro, oko 8 časova, počeli su da ih odvode kod sudije za prekršaje. Na vratima sudnice, Zoro se skoro sudario sa pjevaljkom, koja je izlazila. Imala je ozbiljan, skoro bolan izraz na licu. Ništa od onog sinošnjeg oduševljenja. Kad ga je vidjela, ipak se razvedrila i rekla mu:
– Zoro, pravi si laf! – a onda kratko zastala, osmjehnula se i uz mig dodala:
– Ako ti zagusti, kod mene uvijek možeš – džabe!
Lagano ga je udarila pesnicom u grudi i odjurila prema izlazu, odnosno ka sobici iznad poznatog restorana.
Zoro je ostao sa gorkim okusom u ustima. Tješila ga je činjenica da je njoj, kao i ostalim nesrećnicima, omogućio da predahnu, da uživaju i da se makar nakratko vrate u svoj nekadašnji bezbrižni život.
Kada je čula da je Zoro student, drugarica sudija se odobrovoljila.
– Pa, šta studiraš, Zoro? – upitala ga je.
Pošto je dobila odgovor, počela je da se smije:
– Ha, ha, ha… pa takvu noćašnju predstavu, o kojoj jutros bruji čitav sud, mogao je da izrežira samo profesionalac, ha, ha, ha… Zoro, izričem ti usmenu opomenu, ali pazi, od danas uvijek sa sobom moraš da nosiš ličnu kartu! Ako prekršaj ponoviš, biće problema! Sad si slobodan, možeš da ideš!
– Ali, drugarice sudija, meni treba potvrda da sam bio kod vas… na sudu!
– Molim! A zašto?
– Ja ću tek večeras biti u Studenjaku, a do tada me opet neki milicionar može legitimisati i privesti – rekao je, trudeći se da bude uvjerljiv.
– Dobro! – odgovorila je sudija vrteći glavom i potpisujući dokumenat. – Sigurna sam da i ovim zahtevom režiraš neku samo tebi znanu predstavu. Ali, neka ti bude!
Zoro je uzeo potvrdu i zahvalio se sudiji. I njegova LJiljana, a i cimeri u sobi, bez krunskog pisanog dokaza, mu sigurno ne bi povjerovali u priču, koju će im istog dana natenane ispripovijedati!