LJudi su od svog postanka gradili zidove, najranije da bi se u privremenim staništima, najčešće pećinama, zaštitili od nevremena. Kada su, kao skupljači plodova, prestali da žive nomadski, zidovima su obilježavali svoja imanja i teritorije. Prve takve građevine bile su improvizacije od blata, pruća i običnog kamenja, nestamene i slabe, ali su vremenom postajale čvrće, deblje i više. Na kraju su zidovi prerastali u prave arhitektonske poduhvate sa izraženom estetskom crtom.
Kažu, da se Kineski zid, koji je dužinom od skoro 9.000 kilometara ograničavao drevnu državu, može vidjeti i iz svemira. Zid plača su podigli pripadnici jedne od najstarijih religija na svijetu. Ostaci starih srednjevjekovnih gradova nazivaju se i danas – zidinama. Postepeno se taj pojam prenio u i metaforičku sferu, tako da je prislanjanje uza zid postala ultimativna prijetnja. Grubi prestanak komunikacije između ljudi označava se zidom ćutanja, s tim što je najtragičniji onaj između supružnika. Neinteligentna tvrdoglavost se vrlo zgodno poredi sa udaranjem glavom u zid. U najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, živi zid predstavlja red odbrambenih fudbalera koji se formira ispred protivničkog izvođača slobodnog udarca.
Jedan od najčuvenijih zidova svakako je bivši Berlinski zid, između Istočnog i Zapadnog Berlina. Podignut je poslije Drugog svjetskog rata, kako bi se glavni grad poražene strane podijelio između pobjednika, razdvojenih neprobojnim – ideološkim zidom. On je probijen 1989. godine, ali je vrlo brzo, po uzoru na njega, izmišljen Sarajevski zid, kojim su pripadnici rok-pank grupe „Zabranjeno pušenje“ satirično predskazali građanski rat u Jugoslaviji, te podjelu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine na entitete i kantone. A ni samo Sarajevo nije ostalo u komadu.
Na kraju, ne možemo da zaobiđemo i postojanje tzv. „Čokoladnog zida“ koji je dijelio dvije fabrike konditorskih proizvoda.
***
Tridesetdvogodišnji ambiciozni Hercegovac, Zoro, poslije dvije veoma uspješne godine provedene na rukovodećem mjestu lokalne firme u gradiću Plandištu, dobio je izuzetnu ponudu da u Vršcu preuzme Radnu organizaciju „Vojvodina“, koja se bavila proizvodnjom konditorskih proizvoda. U sastavu RO „Vojvodina“ bile su dvije osnovne organizacije udruženog rada: OOUR „VIK“ ili popularna „Keksara“ i OOUR „Banat“, zvani „Čokoladara“.
Zoru nije trebalo mnogo vremena da uoči slabosti koje su bile karakteristične za sve socijalističke fabrike toga doba: nestručnost i nekompetentnost pojedinih rukovodećih ljudi, koje je protežirao moćni Savez komunista Jugoslavije, po čuvenom nacionalnom ključu, te pogubnost radničkih savjeta u kojima su o važnim stručnim i finansijskim poslovima ravnopravno sa stručnjacima učestvovali i obični radnici, zanatlije, vozači, čak i čistačice. Iako je unio dosta svježine u upravljački i tehnološki proces i zadobio simpatije radnika iz proizvodnje, Zoro, nažalost, nije uspijevao da se otrgne iz pomenutog čeličnog socijalističkog zagrljaja. Jednostavno, bilo je prerano, pa nije žurio sa razvijanjem svoje potpuno formirane vizije. Ili, što bi se u njegovoj Hercegovini reklo – nije želio poginuti prije boja.
Već krajem osamdesetih godina, njegovo strpljenje se isplatilo, jer je došlo do neumitne privredne krize u SFR Jugoslaviji, koja je u prvi plan izbacila elektroinženjera i privrednika Antu Markovića. On je izabran za predsjednika Vlade ili Saveznog izvršnog vijeća, a u januaru 1990. godine poslije napuštanja XIV vanrednog Kongresa SKJ od strane hrvatskih i slovenačkih delegata, izgovorio je antologijsku rečenicu:
– Pa, šta ako se Partija raspala, Jugoslavija može i bez nje!!
U junu iste te godine, premijer je formirao i svoju stranku, Savez reformskih snaga Jugoslavije. Stranka se zalagala za sveobuhvatne reforme jugoslovenskog društva i države, kao i za demokratsku tranziciju iz etatističke ekonomije u tržišnu ekonomiju, zasnovanu na modelu akcionarstva radnika i građana. Zoro je među prvim postao njen član iskreno se nadajući dugo čekanoj reorganizaciju svoje firme.
NJegovo pristupanje stranci, koja je bila suprotstavljena do tada neprikosnovenom Savezu komunista Jugoslavije, izazvalo je pravu buru i bijes lokalnih moćnika koji su željeli da ga po kratkom postupku potpuno eliminišu iz privrednog života grada. Međutim, desilo se pravo čudo! Prvi put u istoriji SFRJ radnici su obustavili rad i objavili štrajk, želeći da ih predvodi njihov omiljeni, dotadašnji direktor, Zoro. Štrajkači su se zabarikadirali unutar fabrike, napravivši oko nje živi zid i tri dana odolijevali različitim, salijetanjima, obećanjima, ali i prijetnjama komunističkih emisara iz gradske centrale. Četvrtog dana, ujutru, radnici su na parkingu polupali automobile protivnika i potpuno im zabranili ulazak u krug fabrike. Vidjevši da je vrag odnio šalu, komunistički funkcioneri su podvili rep i pozvali Zora da smiri štrajkače i spriječi ih u daljoj agresiji, kojom su prijetili.
Zoro se vratio, dočekan na samoj kapiji aplauzom i povicima oduševljenja. Među razdraganim radnicima se čulo ono pobjedničko:
– Vratio nam se Gazda!
Na kraju inspirativnog obraćanja, on im je rekao:
Ovo je vaš dan! Ovo je vaša pobjeda!
Ja lično, nikada vas neću napustiti!
Iz ovih stopa idemo za mašine, da pokrenemo proizvodnju
i počnemo raditi sami za sebe!
Ono što su lokalni gubitnici uspjeli, bilo je izdvajanje moćnijeg OOUR-a „Banat“ u samostalnu državnu fabriku, dok je „VIK“ ostavljen radnicima bez ikakve državne potpore. Direktor Zoro je odmah ukinuo Radnički savjet, a Organizaciju saveza komunista, koja se uskoro raspala, dislocirao je prema centrali. Jedino kolektivno tijelo koje je preostalo bio je Zbor radnh ljudi, koji su imali prava na svaku pozitivnu i zdravu inicijativu. Direktor ih je redovno obavještavao o poslovnoj politici i rezultatima. Na jednom od Zborova, Zoro je predložio da dotadašnji OOUR „VIK“, kao državnu firmu, pretvore u akcionarsko društvo svih njih, što su radnici oduševljeno prihvatili. Finansijskim operacijama stvoren je osnivački kapital i formirana je nova fabrika, ne keksa kao do tada, već čokolade – „KONDIVIK“, kao konkurencija susjednom OOUR-u „Banat“, koji je ostao u državnom vlasništvu.
Zoro je tih dana i mjeseci spavao bukvalno samo nekoliko sati dnevno. Kad nije bio u hali sa radnicima, radeći na tehnološkom unapređenju procesa proizvodnje, bio je u kancelariji obavljajući menadžerski posao ili na putovanjima u cilju nabavke sirovina ili plasiranja proizvoda. Uvedena je striktna kontrola radnog vremena, radnicima pred penzijom uplaćen je zaostali radni staž, a njihovim mlađim, zdravim kolegama, dugogodišnjim korisnicima bolovanja, ispostavljen je ultimatum: ili posao ili otkaz, ogroman administrativni aparat je prepolovljen sa korektnom ponudom zaposlenim za prekvalifikaciju. Radnici u proizvodnji su radili u tri smjene, uključujući vikende i praznike, bez obzira što su prvih nekoliko mjeseci primali samo minimalnu zagarantovanu platu!
U početku su zaposleni u „Banatu“ nehajno komentarisali promjene u susjedstvu, sa zbijanjem šala i glasnim prozivanjem dojučerašnjih saradnika, koji su žurili na posao. Radnice u administraciji su uz kafu pakosno komentarisale silazak u proizvodnju njihovih koleginica od preko puta, a korisnici bolovanja su likovali sa svojim izmišljenim dijagnozama. A onda se situacija promijenila – „KONDIVIK“ je počeo da bilježi pozitivne rezultate, tako da su u roku od samo devet mjeseci, primanja radnika udvostručena u odnosu na kolege iz „Banata“.
Tada se situacija zategla! Prolazi na postojećem niskom zidiću, koji je samo formalno dijelio dvije fabrike, su jednog vikenda zazidani, tako da se u susjedni kolektiv moralo ići okolo. A i to „okolo“, više nije bilo poželjno i budno je nadzirano! Uskoro je i čitav zid podignut na viši nivo, ali tako da se uz propinjanje ipak mogao baciti zluradi pogled u komšijsko dvorište! I ne samo pogled već krišom i kesa sa smećem! Neki gradski šereti su pomenuti zid nazvali – Čokoladnim zidom!
Dojučerašnja čvrsta kolegijalna prijateljstva iz „zaraćenih“ fabrika su nekako spontano počela da blijede, čak je u susjednoj kafani između Kondivikovih i Banaćana nekoliko puta došlo do žučnih svađa, od kojih se jedna završila i fizičkim naguravanjem. Dva skladna bračna para, koje je razdvojio Čokoladni zid, po prvi put su doživjela bračnu krizu, sa vraćanjem supruga roditeljima na neko vrijeme.
Posebna priča je počela da se plete oko samog Gazde. Jedni su preko „dobro obaviještenih“ rođaka iz Beogradu došli do informacija da je Gazda akcije „KONDIVIKA“ ustvari kupio novcem bogatog brata, dok su drugi tvrdili da mu je u tome izdašno pomogao sam Ante Marković, lično. Treći su pouzdano „znali“ da je Gazdin blizak prijatelj, prvi premijer novoformirane Savezne Republike Jugoslavije, Milan Panić, inače moćni američki biznismen, ustvari pravi vlasnik „KONDIVIK“-a. Krenule su i podle izmišljotine na račun Gazdinog privatnog života…
Onda se situacija polako smirila, tako da se nastavilo živjeti i raditi, što bi političari rekli, u stanju „zamrznutog konflikta“.
U međuvremenu, SFR Jugoslavija se raspala i počeli su oružani sukobi. Premijer Ante Marković je podnio ostavku, pošto je njegova stranka, Savez reformskih snaga Jugoslavije, na izborima doživjela neuspjeh. U proljeće 1992. formirana je Savezna Republika Jugoslavija, od bivših socijalističkih republika Srbije i Crne Gore, ali joj je veoma brzo Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija uveo sankcije. Tačnije, oko jedne države, ozidan je zid, istina virtuelan, ali veoma efikasan u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta! Sve aktivnosti sa međunarodnom konotacijom, poput proizvodnje, trgovine, transporta, putovanja… su prekinute ili drastično ograničene.
Popularni Gazda se nije predavao, iznalazio je mogućnosti, nekada i na granici realnog, da obezbijedi rad fabrike i plasira proizvode. Vrlo brzo je na sebe skrenuo pažnju samog vrha države, ali kao ortodoksni opozicionar nije pristao da sjedne na kanabe u Užičkoj ulici br. 15, niti da uzme knjižicu partije „JUL“, surogata bivšeg Saveza komunista Jugoslavije. Postao je od vlasti nepoželjna i prokazana ličnost. Već tada su krenule i prijetnje anonimnim telefonskim pozivima i porukama, a kada mu je prijatelj iz sportskih dana, tada pripadnik „Službe“, dojavio da je označen kao „glineni golub“, odlučio je da napusti zemlju i da se, zahvaljujući vezama koje je stekao u dotadašnjem radu, okuša u biznisu na zapadu. U Švajcarsku se preselio početkom 1996. godine, ali je postao redovni sedmični putnik SWISS Air-a na relaciji Ženeva–Budimpešta! Kao što je obećao, svoje radnike u „KONDIVIKU“ nije ostavio na cjedilu.
Kada je SR Jugoslavija u proljeće 1999. godine izvrgnuta bjesomučnom bombardovanju od strane NATO pakta, Gazda nije mnogo razmišljao – odlučio je da se zastalno vrati u zemlju, da bude uz svoj narod i uz svoje radnike. Već oformljenu i razrađenu firmu, nazvanu Swisspanther po svome horoskopskom znaku, ostavio je na upravljanje supruzi. Kad se opraštao od kćerkice Darije, ona mu je plačući rekla:
– Tata, ja neću moći da živim bez tebe!
Suze su mu krenule niz lice. Dok je grlio i ljubio djevojčicu, u sebi je bjesnio:
– Prokleti zidovi, samo razdvajaju! Sve ću ih porušiti!
Za čitavo vrijeme bombardovanja, „KONDIVIK“ je radio u tri smjene. Radnici, ohrabreni Gazdinim primjerom, koji takoreći nije ni izlazio iz fabrike, počeli su na posao dovoditi i svoju djecu, jer su shvatili da su tu svi najbezbjedniji. Lični vid uzvišenog otpora nasilju, Zoro, kao vjerujući čovjek, odlučio je da iskaže gradnjom svoje zadužbine, crkve posvećene Svetom Teodoru Vršačkom. Zvuke klesanja na Vršačkom bregu, povremeno su nadjačavale eksplozije avionskih bombi, ali se ritam udaranja zidarskih čekića o kamen nije usporavao.
***
Baš u tom periodu, poslije bombardovanja SR Jugoslavije, Gazda se odazvao na jedan od prvih velikih skupova privrednika u Beogradu, Kao deklarisani, čak ozloglašeni opozicionar, javio se za riječ i izazvao nelagodu ne samo kod prisutnih privrednika već i kod ministara koji su došli na sastanak. Svima je, bez okolišenja, dao do znanja da postojeća socijalistička elita ugrožava prirodan privredni razvoj društva i da je došlo vrijeme demokratskih sloboda. Čak je i zaprijetio kako je spreman da sa svojim radnicima do temelja poruši zidove stare Gradske kuće u Vršcu i istjera avet komunizma iz nje, te da izgradi novo zdanje, iz koga će krenuti duh oporavka i napretka!
***
Pomenutu fabriku „Banat“ vremenom je kupila kompanija „Bambi“, a 2016. godine, Gazdin koncern Swisspanther Takovo, postao je njen novi vlasnik. Tako su dvije fabrike sa početka ove priče, „KONDIVIK“ i „Banat“, opet osvanule kao jedan kolektiv.
Na svečanosti, koja je tim povodom upriličena, predstavnici medija su se grupisali ispred kupca. Radoznali novinari su počeli u isti glas da postavljaju pitanja:
– Koliko Vas je tačno koštala kupovina?
– Da li planirate otpušatanja?
– Koji su prvi koraci koje ćete preduzeti?
Predsjednik je sačeko da se novinari umire, pa im se u svom poznatom opuštenom stilu obratio:
– Gospodo… Mnogo pitanja odjednom!… Da krenem od zadnjeg!… Evo šta ću prvo uraditi!
Okrenuo se, te iz ruku jednog od prisutnih majstora dograbio krampu i počeo da ruši zaostali Čokoladni zid! Za trenutak je među prisutnim zavladao tajac, a onda su mu se uz glasno odobravanje priključili i radnici obje fabrike, s tim što su oni iz bivšeg „Banata“ pokazivali mnogo veći entuzijazam i energiju.
