Upoznao sam ga slučajno, u proljeće 2018. godine, kada sam mu nenajavljen prišao u Hotelu „Panorama“, u Gradu sunca. Naime, vidjevši ga, naprasno sam odlučio da mu poklonim moj roman Pogaženi testament, o Luki Ćeloviću Trebinjcu. Skromno sam se predstavio, rekao da ne tražim ništa i da, eto, želim samo da mu poklonim knjigu o našem velikom zemljaku, najvećem dobrotvoru Beogradskog univerziteta. On se prijatno iznenadio, insistirao je da popijemo piće i porazgovaramo. Na rastanku sam se ohrabrio i rekao da se nikada ne zna šta nosi novi dan i da ću možda i o njemu, kao velikom čovjeku i humanisti, nekada napisati roman. On se samo srdačno nasmijao…
Tri godine kasnije, u jednom momentu sam pomislio da je možda to vrijeme došlo, pa sam ga pozvao telefonom i iznio moj prijedlog. Ne bez treme, jer nisam znao da li me se on uopšte i sjeća, poslije četiri-pet godina od prvog i jedinog viđenja. Nisam pošteno ni rekao ko sam, a prekinut sam njegovim prijatnim baritonom: „Pa kako si, čovječe!?“
Vidjeli smo se sutradan u Poslovnom centru, kada me je iznenadio opuštenim pristankom da baš ja napišem roman, inspirisan njegovim životom. Obećao je da će mi pomoći, koliko mu to vrijeme bude dozvoljavalo. Tek kada mi je, onako usput, rekao da je imao ponuda i od mnogih zvučnih imena, književnih i publicističkih, shvatio sam da sam u problemu. Otrijeznio sam se, spoznavši da ulazim u rizičan poduhvat, da ću možda uzalud trošiti dragocjeno vrijeme poslovnog i energičnog čovjeka, koji svojim delanjem obezbjeđuje egzistenciju hiljadama ljudi. Uz to, radilo se o veoma popularnoj i harizmatičnoj ličnosti, od novinara često nazivanoj kontroverznom, pa šta god da je to značilo. I o čovjeku, intelektualcu, stručnjaku, pokloniku umjetnosti i nadasve velikom perfekcionisti.
Ipak, tješio me je moj adut, da se njegova biografija ne može napisati ekavicom, pa ni latinicom, i da to može uraditi samo čovjek odrastao u Hercegovini, koji poznaje njenu istoriju, običaje i način života – gradskog i seoskog.
Kad smo prvi put sjeli da razgovaramo, a to je kao i narednih pet-šest sesija trajalo vrlo krako, sa olakšanjem sam shvatio da imam priču. U stvari, tokom tog prvog susreta sjedio sam samo ja, a on je hodao ispred Poslovnog centra i pušeći ispričao tri priče iz njegovog predškolskog djetinjstva: pripovijetku o izgubljenom opanku, poduhvat u kome je šumaru ukrao grafitnu lovku i dirljivu ispovijest o dobijenoj priručnoj računaljki sa nanizanim lješnicima na pređi, umjesto drvenih kuglica na žici. To je bilo dovoljno da odlučim na koji dio života glavnog lika ću staviti akcenat.
O poslovnim temama skoro i da nismo razgovarali, jer sam do te građe mogao da dođem iz pisanih i elektronskih medija, ali je i tu ostajalo mnogo praznina. Popunjavao sam ih njegovim sjećanjima, snovima i vizijama iz djetinjstva. Odlazio sam u Gacko, pronalazio njegove drugove iz školskih dana i saznavao zanimljive pojedinosti. Neprocjenjivu pomoć pružio mi je g. Branko, njegov blizak rođak i vršnjak. S obzirom da i sam potičem iz siromašne hercegovačke porodice, a završio sam gimnaziju, išao na matursku ekskurziju, stanovao u studentskom domu, sve kao i glavni lik, mogao sam donekle da proniknem u njegov unutrašnji svijet i dobijem tako potrebno vezivno tkivo za priču.
Osim toga, i kao pisca i kao čovjeka, kod njega me je impresioniralo nevjerovatno odsustvo bilo kakve sujete i potrebe da se nešto promijeni, možda uljepša, prećuti ili doda. Ne, naprotiv, sam je isticao problematične događaje i komične scene. Kad sam mu pomenuo da bih rado promijenio imena glavnih likova i nekih toponima, svesrdno me je podržao. Zato tvrdim, da nisam napisao knjigu o poznatom imućnom i moćnom magnatu, već toplu ljudsku priču o odrastanju jednog siromašnog dječaka, čobančeta, koji se poslije uspješne karijere i stečenog velikog imetka vratio u zavičaj, da pronađe svoj davno izgubljeni opanak! Na sreću svih nas Hercegovaca – pronašao ga je!
I na kraju, da nešto kažem i o samom naslovu romana. Ali, prvo o fotografiji na prednjoj korici, koja svima izmamljuje iskren osmijeh. Tu, osoba skrivenog i tajanstvenog lika izgovara poruku:„TO SAM JA“, kao da se brani i zaklanja od stereotipa bogatog biznismena! Taj usklik poduprt je i kontra-replikom na samom kraju knjige: „TO NISAM JA“, koja filozofski zaokružuje životnu priču i identitet velikog dobrotvora, a koja glasi:
„Znam, mnogi misle da sam bogataš, moćnik koji vedri i oblači, ali TO NISAM JA! Ja sam samo vječiti graditelj, koji ne uzima, već daje! Mene je Bog stvorio, podario mi snagu, zdravlje i razum i odredio mi put, a ja ga prihvatio, da radim, da gradim, da stvaram – za bolju budućnost!“
Dragan R. Kovač