On je predsjednik. I Predsjednik. Ne, nije greška sa početnim slovima. Ono „predsjednik“ je poslovna funkcija, a „Predsjednik“ je nadimak, bolje reći pseudonim, po kome je prepoznatljiv i kojim ga oslovljavaju ne samo prijatelji već i ljudi sa kojima prvi put stupa u kontakt.
Dječji nadimak, dobijen po rođenju izvođenjem iz njegovog imena, pratio ga je sve do stupanja na dužnost direktora vršačke fabrike konditorskih proizvoda, koju je uspio potpuno preporoditi. NJegovi radnici tada su ga prozvali Gazdom, što mu nije ni najmanje smetalo, jer je u tom oslovljavanju osjećao njihovu zahvalnost, poštovanje, pa i divljenje.
Kasnije, kao predsjednik poslovnog sistema svog multinacionalnog koncerna Swisspanther Takovo, spontano je „osvanuo“ i kao Predsjednik, sa velikim sovom „P“. Taj nadimak, istovremeno sa funkcijom, izražavao je njegov karakter, temperament te prepoznatljivi stil upravljanja firmom i kapitalom.
Na jednoj konferenciji za novinare, čak se i našalio, da na našim prostorima postoje samo dva prava predsjednika – drug Tito i on! A, poznata je njegova izreka sa paradoksalnim značenjem, da u svakoj šali ima i – šale!
***
Dvorac je napravio u spomen kraljici Jeleni Anžujskoj, svojoj majci i svim majkama hercegovačkim! Gode mu priznanja čuvenih arhitekata – za eksterijer, kao i pohvale ljudi iz svijeta scenske, likovne i muzičke umjetnosti – za enterijer. Uz zdanje je velika krivina rijeke, a na suprotnoj obali – sveti manastir. Kada ima vremena, prošeta do Dvorca, obiđe, razgleda, ponešto i uradi.
Sa zadovoljstvom je dozvolio mladim bračnim parovima da na dan vjenčanja, u glamuroznoj garderobi, dođu i fotografišu se ispred Dvorca!
I tog dana je prošetao. Prilazeći moćnim dverima ograde, vidio je nekoliko malih dječaka, pristiglih odnekuda u Grad sunca, u sklopu đačke ekskurzije. Držeći se za metalne šipke, radoznalo su gledali u unutrašnjost građevine. Spazivši ga kako prilazi, odmaknuli su se i zauzeli malo ozbiljniji stav.
– Đe ste lafovi!?– upitao je uz osmjeh, želeći ih opustiti.
– Đe s’ Predsjedniče!? – odgovorio je plavi mališan, po držanju važniji od ostalih
***
Pošto helikopter po povratku iz Grada sunca, uvijek sleti u blizini njegovog hotela, on rado sjedne na terasu, da se uz piće privikne na novi ambijent. A kako i ne bi, kad je prije samo pola sata nadletio selo i pašnjak, na kome je kao petogodišnjak izgubio svoj, sad već čuveni, opanak! Ha, ha, ha…
Tog dana je bio baš umoran. Primijetio je to i konobar i nešto pažljivije mu se obraćao. Gledajući u pravcu „Aladinovog zamka“, njegove buduće zadužbine gradu čiji radnici su ga od početka objeručke prihvatili, opazio je oronuli kombi, pun ljudi. Automobil se naglo zaustavio, a onda brekćući napravio polukrug i parkirao se u krugu hotela. Zapazio je vranjansku registraciju, prije nego su iz unutrašnjosti kombija počeli da izlaze crnpurasti ljudi, svi jednoobrazno obučeni u šarene košulje i bijele pantalone. U rukama su držali metalne instrumente. Ciganski duvački orkestar! Kada je najmalađi i najdeblji član družine izašao, prteći ogromni bubanj, muzičari su bojažljivo prišli i zauzeli polukrug na asfaltu ispod terase hotela. Prva truba, crni čovjek nauljene, zalizane kose, sa brkovima i zlatnim gornjim zubom, poklonio se i obratio mu se najsvečanije što je mogao:
– Jedna muzika za Vas, Predsedniče!
Bio je iznenađen da ljudi, čak iz jugoistočne Srbije, znaju za njegov nadimak, a kada su počeli da lagano izvijaju prve taktove omiljenog mu „Svilenog konca“, umora je nestalo. Pozvao je konobara. Nije mu trebalo govoriti šta da čini. Onaj mali debeljko, bubnjar, razvukao je usne u osmijeh, od uva do uva!
***
Na beogradskom Dedinju, u prestižnom dječjem vrtiću, vladala je uobičajena napetost, karakteristična za prvi radni dan u novoj sezoni. Posebnu pozornost su izazivali mali polaznici, kćerke i sinovi poznatih Beograđana iz svijeta filma, sporta, estrade, svakako i politike. Toga jutra, učiteljica u čije je odjeljenje prispio crnokosi dječak dobroćudnog izgleda, bila je posebno važna. Naime, atraktivna plava gospođa je u luksuznom džipu dovezla svoga sina, čiji je otac bio poznati i „kontroverzni“ industrijski magnat. Kako se tog jutra pričalo među osobljem vrtića, na registarskoj tablici automobila, pored oznake grada – „BG“, ispisani su inicijali dječakovog imena – „LN“!
Po ustaljenom običaju, kada su se roditelji sa suzama u očima razišli, uslijedilo je rutinsko kolektivno predstavljanje djece. Pomenuta vaspitačica, u važnoj pozi, obratila se svojim novim štićenicima:
– Deco, red je da se na početku našeg druženja i upoznamo. Ja sam vaša učiteljica Marija. Postavljaću vam kratka pitanja, na koja ćete glasno, da svi čuju, odgovarati… Evo, da počnemo… Kako se zoveš ti… curice, u plavoj suknjici?
– Ivana – uspjela je da se snađe iznenađena djevojčica.
– Fino… A, kako ti se zovu roditelji?
Ivana je odgovorila, a zadovoljna učiteljica se okrenula prema drugom kraju učionice i onog crnokosog dječaka upitala:
– A ti, dečače, kako je tebi ime?
– Lav Nikolaj! – ponosno je odgovorio mališan.
– Lav Nikolaj! Pa ti imaš dva imena!?
– Da!
– Lave Nikolaju, ko ti je dao tako lepa imena? – bilo je sljedeće pitanje.
– Tata!
– Lepo! A, hoćeš li nam reći, kako je ime tvome tati – nije posustajala učiteljica.
– Predsednik! – dobroćudno je odgovorio dječak.